Što radim?
Čitam i pišem, ukratko. Razmišljam o svijetu i načinu na koji je posložen.
Sklonija poeziji nego prozi, ali sam u prozi zaradila prvi književni honorar. Nakon toga uslijedila je drama. Sve u svemu, 2016. je bila dobra godina za službeni početak.
U ožujku 2017. moja je prva predstava “Što čekamo?” doživjela premijeru na maloj sceni HNK u Splitu.
Drama “Radiona” preporučena je za uprizorenje na natjecanju za Nagradu za dramsko djelo “Marin Držić” 2018. Iste godine: treći put KuŠIn, drugi put prva. (Prijete mi da će me diskvalificirati dogodine, a ja se nadam da se šale jer volim Gradsku knjižnicu “Juraj Šižgorić” javno, glasno i bestidno.)
2019.: usprkos nenormalnoj kombinaciji posao + faks + pisanje, opet nagrađena. (Uz to mi je i drama “Nekako sritno” dobila preporuku Ministarstva kulture, što iz nekog razloga nije zasjenilo masone u masmedijima.)
2020. provedoh čisteći ispite na drugom faksu po redu (okej, palo je i nešto nagrade).
2021. su mi platili da ispred kamere govorim o Nazoru dok me sluša parsto duša, tako da sam već u svibnju proglasila peak godine. Life is good.
Još da za poeziju zaradim nešto… Kažu da se može. Na kojem se sajmu prodaju pjesme? Benkovačkom?
Uzori i književne ljubavi
(in no particular order)
Imaš li f-
Nemam. Nisu mi zanimljive društvene mreže. Imam samo Goodreads (toliko čitam da je to nemoguće popratiti samo mozgom, pa imam elektroničku stručnu pomoć) i Twitter (na kojem sam tako produktivna da mi je neugodno pred samom sobom).
Pročita sam sve, ne mogu virovat kako dobro pišeš. Oćemo na kavu?
Hvala na komplimentu! Vjerojatno nećemo. Slušam folk, a i nisam nešto zabavna.
Marija Dukić 